Geološki

Geološki dokaz

Zemlja je živ planet koji neprestano mijenja svoj lik. Erupcije vulkana i potresi mogu njezinu površinu preinačiti u vrlo kratkom vremenu, a uistinu velike promjene puno su dugotrajnije.

Polako se rađaju i umiru oceani i nastaju ili nestaju gorja, a isto tako polako pomiču se i svi kontinenti.

Čovječanstvo se oduvijek pitalo što prouzrokuje velike geološke promjene na našem planetu i ubrzo je postalo jasno da nisu igra slučaja. A tek je u kasnim šezdesetim godinama 20. stoljeća nakon dugih desetljeća i stoljeća nagađanja nastala teorija koju su poduprijeli mnogi znanstvenici – teorija o tijesnoj povezanosti svih promjena na planetu Zemlji. To je teorija tektonike ploča koja objašnjava da Zemljina kora i gornji dio plašta nisu homogena cjelina, nego ih sastavlja sedam većih i više manjih čvrstih litosfernih ploča koje plivaju na gustoj tekućoj unutarnjoj astenosferi – vrlo zagrijanoj viskoznoj tvari koja predstavlja čak 84 % obujma planeta.

Litosferne ploče nastaju usred oceana, zatim putuju po zemaljskoj kugli, a na kraju potonu te se u vrućoj astenosferi rastale. Pomičući se, ploče se mogu međusobno udaljavati, mogu kliziti jedna uz drugu ili jedna drugu istiskivati i stvarati gorja. Pretpostavlja se da postoji više uzroka za pomicanje ploča, a pritom bi najvažniju ulogu trebali imati gravitacija i konvekcijski tokovi rastopljenih kamenina u plaštu. Spomenuta tektonika ploča bitno utječe na sav život na Zemlji jer uzrokuje klimatske promjene i na pomičućim kontinentima razdvaja ili spaja životinje i raslinje.

A jedno od najvećih neobjašnjenih pitanja na području geologije još je uvijek razumijevanje mehanizma po kojem se litosferne ploče pomiču jer je očito da nije riječ o slučajnosti.

U četvrtom svijetu Život razotkriva sasvim novu teoriju koja mehanizam pomicanja svih sedam velikih kontinentalnih ploča objašnjava na genijalan, ali jednostavan način.

Zbog Zemljeine rotacije oko vlastite osi ona nema oblik pravilne kugle, nego oblik geoida – na oba je pola malo spljoštena, dok je na ekvatoru upravo zbog te vrtnje malo izbočena. Mjesec, Zemljin jedini prirodni satelit, uravnotežava Zemljinu rotaciju oko njezine osi. Ali Mjesec se od Zemlje stalno polako udaljava, a time se produžuje vrijeme koje treba da okruži Zemlju na svom sve daljem putu po kružnici oko nje. I upravo Mjesečevo udaljavanje od Zemlje uzrokuje rušenje ravnoteže koje nastaje za vrijeme rotacije planeta oko njihovih osi i putovanja po njihovim kružnicama, a ta poremećena ravnoteža uzrokuje i pomicanje Zemljina ležišta osovine. Promjena ležišta osovine za sobom povlači i promjenu položaja ekvatora, a posljedica je mijenjanje oblika geoida. Trenutačno točka ležišta osovine na sjevernome polu klizi u smjeru Europe, a na južnome u smjeru Tihoga oceana, što znači da se ekvator pomiče prema jugu Afrike, a na drugoj strani zemaljske kugle prema sjeveru Tihoga oceana. Slično kao što se događa s rotirajućim kotačem kojem promijenimo položaj osi, Zemlja zbog sile koju poznajemo i pod imenom Coriolisova sila cijelo vrijeme polako, ali uporno mijenja oblik. Sjeverna Afrika koja je jednom ležala na ekvatoru sad se pomicanjem ekvatora prema jugu spušta, a to znači da se rasteže i klizi pod euroazijsku ploču. Južna se Afrika pomicanjem ekvatora sve više podiže jer upravo ekvator predstavlja izbočeni dio geoida. Na suprotnoj je strani zbog pomicanja ekvatora u drugome smjeru proces suprotan, stoga je sjevernoamerički kontinent sve izbočeniji, a južnoamerički sve uvučeniji.

Četvrti je dokaz Života povezan sa sedmim dokazom.